Ekspedicija dovršena, počinje rezime!

Predstavnici svih zemalja ICC kampa. Representatives from every country at the ICC camp.
Predstavnici svih zemalja ICC kampa.

Čim su se malo naspavali, naše povratnike s desetodnevnog kampa u Nizozemskoj zasuli smo standardnim i nestandardnim pitanjima. Slušajući njihova detaljna izlaganja, komentirajući fotke i videosnimke, dobili smo zanimljiv presjek ovogodišnjeg ICC-a.

Četrnaest zemalja, više od 100 sudionika, oko 140 radionica sa 44 teme, deset dana, od toga čak 7 kišnih, a samo 3 djelomično sunčana na opće veselje naše ekipe željne svakog fotončića…

U skladu s onom narodnom poslovicom “Bolje da nestane selo, nego tradicija”, kao i prošle godine, na početku putovanja izgubljena im je prtljaga. Svima! Dan i pol je trajala njihova nemirisna agonija iščekivanja dok konačno nisu stigli kovčezi sa čistim vešom i higijenskim resorom blagotvornog učinka na tijela, duše i osjetila.

Odmah su doživjeli i temperaturni šok jer su sa zagrebačkih 35 stupnjeva doletjeli u amsterdamskih samo 15, sa sunca u kišu koja nije prestala padati danima, kao da je Nizozemska zaboravila ljetni up to date. Smilovalo im se nebo tek petog dana kad su išli na izlet u Utrecht. Od tada je i u Zaistu, gdje su bili smješteni, bilo suho i toplije što je kod svih čekiralo radosnije i življe emocije.

Upitani kako im je bilo, gotovo svi u jedan glas odgovaraju: “Gladno!” Ove godine većina naše ekipe nije zadovoljna prehranom budući da su doručci i ručci isto: sendviči, a večere su kuhane, ali im nisu ukusne. Na životu su se održali zahvaljujući čokoladicama i čipsevima.

Ali oduševljenje ovim bogatim iskustvom ne jenjava. Još su pod pozitivnim dojmovima i već sad planiraju ponovna putovanja jer su dobili pozive na proslavu Nove godine u inozemstvu, a razgorjele su se i neke nove ljubavi.

O ljudima pričaju sve najbolje, a to je najvažnija stavka koja sveukupnom dojmu daje vrlo visoku ocjenu.

I dalje stižu pozitivni komentari iz drugih zemalja na našu točku sa završne svečanosti kad su zajednički nastupili predstavnici Slovenije, Srbije i Hrvatske i ganuli sve prisutne, budući da im je svima poznata nezavidna politička situacija u našem susjedstvu, a osnivač kampa čak je nakratko prekinuo program da bi nas pohvalio i čestitao nam. To znači da je neobavezna invalidska diplomacija učinkovitija od one koju obilno plaćamo za poslove upitne uspješnosti.

Naši mladi participanti, Antonio, Ivana, Richard i Tea, aktivno su sudjelovali u radionicama, družili se sa svim drugim participantima, nisu pravili nikakve probleme, bili su vrlo samostalni, točni, uredni, pristojni i uzorno su predstavili Hrvatsku zbog čega smo jako ponosni na njih.

Vrativši se svom svakodnevlju, naši su sudionici čeznutljivo hvalili najmoderniju informatičku opremu koju su koristili tijekom kampa. Istaknuli su da svako od 50 računala ima čitač zaslona, a gotovo svako i brajev redak. Također kažu da su međusobna komunikacija i rad na računalu optimalan spoj za razvoj osobnih kompetencija. Osim toga, cijeli je gradić Zaist prilagođen i kvalitetno označen pa zato nije čudo što kažu da bi se brzo navikli živjeti tamo.

To su jednoglasne izjave. No ima i nesuglasja!

Neki su iznimno zadovoljni svim radionicama, dok neki smatraju da su mogle biti i bolje. Izdvajamo radionice pružanja prve pomoći i korištenja programa za obradu zvuka kao visoko ocijenjene. No neki naši participanti kažu da za 3 sata trajanja radionice nije moguće naučiti nešto novoga pa su malo bili razočarani, ali i to je dojam spomena vrijedan.

Unisono zaključuju da bi na kampu trebalo imati malo više slobodnog vremena, kao i to da je timski rad tamo osnova učenja što bi željeli imati i ovdje.

Naš volonter Dino održao je 4 radionice, a viđeno je odrađeno vrlo profesionalno, bez negativnih reakcija sudionika ili organizatora što nam daje pravo konstatirati da je i Dino dostojno predstavio i rad udruge HUPRT, i našu zemlju ozbiljno i temeljito pristupajući zadatku koji mu je dodijeljen sukladno njegovim urođenim vrlinama.

Predsjednik je navodno zadnji lijegao, prvi ustajao, budio svoju ekipu, obilazio ih na radionicama, skupljao dojmove, puno razgovarao s drugim voditeljima i participantima, pravio bilješke o svim pojedinostima, svojim i tuđim saznanjima što nam je dobro došlo u evaluaciji ovogodišnjeg boravka naše udruge na ICC-u i u unapređenju našeg budućeg rada.

Dakle, naša ekipa nije imala mana, a ako im itko bude htio nešto takvo prišiti, sve se može pripisati gladi. I na kraju, ali najvažnije, citiramo izjavu Nikole Glibe, predsjednika i nacionalnog koordinatora: “Kad sve zbrojimo i oduzmemo, bilo nam je odlično, iako naporno jer je vrijeme bilo popunjeno radionicama i aktivnostima, ali mislim da smo svi i dali i primili maksimum pozitivne energije i zato smo ostali u kontaktu s većinom sudionika. Javno pohvaljujem sve svoje participante, to su zaista zaslužili jer su bili točni, pristojni, nitko nije imao nikakvih problema ni s kim. Želio bih da sljedeće godine u Njemačku ide još više naših participanata da bi spoznali razmjere podrške koju razvijene zemlje nude osobama s invaliditetom i da osobno dožive mogućnosti novih tehnologija koje su im na raspolaganju.